Slikar Ivan Krstitelj Ranger

Navigacija:

Informacije:

Izložbe:

Galerije:

Ivan Krstitelj Ranger

Ivan Krstitelj Ranger
(vjerojatni autoportret, crkva Marije Snjezne, Belec)

O najuglednijem slikaru hrvatskih pavlina malo se zna. Rođen je godine 1700., zaređen kao laik 1734., a umro početkom 1753. No godina 1734. nije godina početka njegove suradnje s pavlinima, a još manje siguran datum njegova dolaska u Hrvatsku u kojoj je — čini se najvjerojatnijim — proživio polovicu svojega života.

Podatak o starosti i ređenju sadrži rukopisni Catalogus vivorum et demortuorum fratres sancti Pauli primi eremitae što ga je sastavio Josip Bedeković god. 1736.: F. Joannes Ranger Tyrolensis [aetas] 33, Pictor Conversy [Professionis] 1734. 10. Januarii (“Brat Ivan Ranger, Tirolac, [u starosti od] 33, slikar, laik, [zavjetovan] 1734, 10. siječnja”). Kasnije je netko u rubriku Signu. Mortis unio znak križa.

Na tragu toga zapisa uspjelo nam je godine 1980. otkriti mjesto i datum njegova krštenja te mjesto njegova rođenja. Otada znamo da je kršten 19. lipnja 1700., pred blagdan sv. Ivana Krstitelja, u župnoj crkvi Ivana Krstitelja u Axamsu, a rođen je u obližnjem Götzensu, zapadno od Innsbrucka. Stara crkva u kojoj je na krštenju dobio svečevo ime, ne postoji više. Novu su gradili i opremali god. 1732.-1734., u vrijeme kada je Ranger već pouzdano u Lepoglavi; današnju je oltarnu svečevu sliku godine 1732. izradio njegov suvremenik, također Tirolac, Johann Georg Grasmayr (1691.-1751.).

O slikaru nam mnogo više govore njegova djela prema kojima je on u očima svojih suvremenika frater Joannes Ranger profesus natione Tyrolensis, Pictor insignis, et Religiosus optimus (“brat Ivan Ranger, zavjetovan, rodom Tirolac, znamenit slikar i odličan svećenik”), kako ga je ocijenio njegov subrat Nikola Benger upisujući podatak o njegovoj smrti u rukopisnu lepoglavsku samostansku kroniku Synopsis historico-chronologica monasterii Lepoglavensis ordinis s Pauli I. Eremitae provinciae Croato Slavonicae. Zapis je, dakle, nastao u vrijeme kada su pavlini — poznavajući njegov raznolik, sveukupan i zaključen opus — već postali svjesnima da se njihov brat-laik Ivan Krstitelj Ranger može usporediti po vrsnoći svoje umjetnosti i bogatstvu tema s ostalim svojim suvremenicima, s kojima je, doduše, opredjelivši se za život u samostanu, imao sve manje doticaja. S druge pak strane te prividne izoliranosti, život u probranu intelektualnom društvu pavlinskih teologa, pisaca i profesora koji su djelovali na lepoglavskome fakultetu, podario je njegovu slikarstvu dublju misaonost zbog koje je, doduše tek nakon smrti, nazvan i znamenitim slikarom i odličnim svećenikom.

Taj samozatajni i samoprijegorni slikar nije potpisivao svoja djela, a samostanski ga kroničari kao autora fresaka u pavlinskim crkvama nisu ni spominjali sve dok se o njemu nije pronio glas nakon što je oslikao zavjetnu crkvu hrvatskoga plemstva u Belcu početkom četrdesetih godina 18. stoljeća. Ipak, Ranger je sveukupnošću svojega načina rada predstavio samoga sebe. Za njega se doista može reći da je u svoj opus utkao sebe, svoja razmišljanja, svoj svjetonazor i svoju osobnu pobožnost. Njegova su ostvarenja doslovce izrasla iz njegova načina življenja i razmišljanja.

Nažalost, opus mu je sačuvan samo djelomično. Neki samostani, u kojima arhivska građa spominje prostorije oslikane u vrijeme njegova djelovanja, srušeni su (samostan sv. Jelene kraj Čakovca, kapela Majke Božje Remetske uz crkvu), ili su oslikani svodovi u potresima urušeni (u Remetama i lepoglavskim blagovaonicama), a ponegdje su slikarije preličene (lepoglavska ljetna blagovaonica, pročelje franjevačke crkve u Krapini), tako da se njegov rad u njima može samo pretpostavljati, premda je on u to doba jedini pavlinski slikar. Freske koje su opstale, oštećene su zbog neprikladne namjene (bivša franjevačka ljekarna u Varaždinu) ili ratnih i poratnih zbivanja oko god. 1945. (oslik lepoglavskoga pjevališta), pa i kasnije.

Počeci njegova djelovanja u Hrvatskoj još su uvijek zamagljeni, iako je više nego vjerojatno da je već oko god. 1726. surađivao sa svojim prethodnikom, također pavlinskim laikom-slikarom Franjom Bobićem (†1728.) u oslikavanju crkve Marije Koruške kraj Križevaca. Za priorata Ivana Kolarića mladi je Ivan Krstitelj Ranger god. 1731. oslikao na Gorici Lepoglavskoj kapelu njihova zaštitnika sv. Ivana Krstitelja. To je za sada po stilskim svojstvima najstarije sigurno Rangerovo sačuvano i datirano djelo u Hrvatskoj.

Značajke u lepoglavskoj kapeli sv. Ivana mogu se prepoznati već i na Rangerovu pomoćničkom udjelu na oslikavanju kapele Marije Koruške u Križevcima, a provlače se i kasnije kroz njegov opus, iako u oba ciklusa postoje i neke razlike. Nije tu u pitanju samo pet godina između oba oslika, od umjetnikove 25. do 30. godine, dakle, razdoblje uobičajena usavršavanja mladih umjetnika, nego i razlika u pristupu zadanoj odnosno naručenoj temi, koju od sv. Ivana dalje prati sve veća samostalnost u izboru načina za obradu predviđena sadržaja.

Osnovna je razlika, dakle, u obliku rada i u slobodi stvaranja, što je uočljivo već na slikarijama u Ivanu na Gorici. U toj se zrelosti tridesetogodišnjega umjetnika može nazrijeti poznavanje najsuvremenijih stilskih zbivanja u Italiji (najvjerojatnije i u samome Rimu). Studijski put u Italiju mogao je ostvariti uz pripomoć hrvatskih pavlina još prije rada u toj kapeli. Nije, naime, bila rijetkost da su zahtjevniji naručitelji — ne samo plemići, već i čelnici redovničkih zajednica — omogućavali nadarenim mladim pomoćnicima starijih samostanskih umjetnika usavršavanje, pogotovo, žele li se oni, poput Rangera, pridružiti zajednici. Ne čudi stoga izjava iz god. 1758. da su slike u Belcu izrađene po “Ivanu Rangeru, najslavnijem slikaru ovoga vremena u ovim krajevima u novom talijanskom zidnom slikarstvu…” — (…Ioannis Ranker, celleberrimi illius temporis partibus in istis quood recentem ad murum italicam picturam, pictoris… ).

Ukoliko istraživanja u prizemlju samostana (započeta god. 2003.) potvrde pretpostavku da je Ranger autor oslika samostanske ljekarne što ga izvori spominju 1729. godine, možda će se olakšati datiranje njegova susreta s Rimom.

Takva putanja Rangerova kretanja — od temeljita naukovanja u lokalnim srednjoeuropskim, u njegovo vrijeme brojnim, slikarskim radionicama, preko usavršavanja u Italiji do dolaska u Hrvatsku — u biti je jednaka onima mnogih drugih mladih Tirolaca koji su nakon školovanja u zavičaju i obvezna usavršavanja u bližim i udaljenijim likovnim središtima, zbog umjetničkoga zasićenja u vlastitome zavičaju pronalazili područje svojega djelovanja u istočnim zemljama Monarhije.

Copyright © 2003.—2008. Janko Belaj & Marija Mirković, All Rights Reserved.