Otvorena Nebesa Ivana Krstitelja Rangera

Navigacija:

Informacije:

Izložbe:

Galerije:

Iluzionističko svodno slikarstvo

Dvjestopedeseta obljetnica Rangerove smrti samo je prigodan poticaj za upoznavanje njegovih „Otvorenih Nebesa“. Presudnija je činjenica da je u iluzionističkom slikarstvu oslikavanje svoda za umjetnika najsloženija i najteže sprovediva dionica postavljena zadatka. Odanle se počinje ostvarivati zamišljeni sadržaj kako se ne bi oštetilo ono što bi možda već bilo izvedeno u nižim pojasevima zidova, a ondje je i ključ svekolikoga ikonološkog programa, koji se odanle i iščitava.

Likovni umjetnici, a pogotovo slikari vezani uz dvodimenzionalnu radnu podlogu, oduvijek su težili za time da opsjenom zavaraju promatrača i stvore dojam dubine i volumena. Mnogim je umjetnicima to u raznim stilskim razdobljima od antike naovamo i uspijevalo, makar samo da ponekom do u tančine vjerno naslikanom ptičicom ili kukcem poremete sklad kompozicije pa tako upadnu u oči promatračima. Ipak, težnja za mijenjanjem i produbljivanjem stvarnoga prostora još je od srednjega vijeka dalje sve jasnije izražena. Postupno su pronalažena sve uspješnija rješenja. Težnja, kistom nadvladati stvarnu arhitekturu, ostvarivala se, najprije, u sve jasnije izraženom iluzionističkom izmicanju obzorja iza arkada, vrata i prozora. Vodoravnom širenju stvarnoga prostora slijedi, zatim, zahtjevnije okomito „uspinjanje“ izmjenom izgleda stvarnih stropova i jednostavnih svodova koji dobivaju novu, raskošniju perspektivu, pretvaraju se u nepostojeće kupole, nekad s tamburima, nekad s lanternama, a najčešće s težnjom da se otvori pogled u nebeski svod.

To je nastojanje doseglo svoj vrhunac u 17. i 18. stoljeću. Iluzionizam, koji je i otprije bio sastavnim dijelom slikarstva, zaživio je svom svojom puninom, spajajući stvarnost s opsjenom upravo u baroku, razdoblju koje je kao stil, odnosno način življenja i razmišljanja osposobio i umjetnika da stvara, i promatrača da promatra i traga za smislom, poput sudionika neke predstave u cjelini. Slikari, naime, ne dovrašavaju samo oblikovanje arhitekture doslikanom, bogatijom ali nepostojećom arhitektonskom dekoracijom, nadvisujući ju različito oblikovanim stropovima, svodovima i kupolama, već u nju unose nove, sasvim nestvarne i razigrane sadržaje- manje teme, ali i cijele likovne predstave ili propovijedi, u koje nastoje uključiti i promatrača. Baroknim je iluzionizmom, konačno, nestvarno učinjeno prividno stvarnim.

No da bi to postigao, umjetnik se ne može osloniti samo na svoju nadarenost i poznavanje suvremenoga stila i tehnologije kojom će izvesti figuralni dio svojih kompozicija. Za oblikovanje prostora on mora poznavati zakone perspektive, optike, geometrije, ali i građevnih elemenata ne samo vlastita vremena, nego i svih onih stilskih razdoblja u koje namjerava smjestiti svoje sadržaje. Da bi bio uvjerljiv i vjerodostojan, on mora poznavati i odgovarajuću literaturu, ili bar literarne i likovne predloške za teme koje namjerava obraditi. Zato do stvaralačkog osamostaljenja slikara nije dolazilo prije njegove 25., ili češće, 30. godine života.

U Italiji, pa onda i drugdje po snažnijim europskim središtima, nefigurativnu dionicu zidnoga i svodnoga slikarstva pripremali su i izvodili posebno osposobljeni slikari, tzv. kvadraturisti. Kvadraturom se, naime, nazivala preinaka stvarnoga prostora iluzionističkim i raskošnijim građevnim elementima, u koje se može ali i ne mora uklopiti figuralni sadržaj, najčešće vizualno podređen arhitekturi.

Na rubnim područjima dometa nekoga stila, posebice u zemljama skromnijih mogućnosti, pred umjetnicima su bili čak teži i složeniji zadaci. Oni su se morali osposobiti za obje „specijalnosti“ i poznavanje tog načina likovnog izražavanja uskladiti s financijskim mogućnostima naručitelja, a još više sa zadatostima prostora. No zato su vještiji među njima učinili figuraliku ravnopravnom arhitekturnome osliku. Slikari su, s nekoliko suradnika i pomoćnika, preuzimali na se cjelovit oslik. Pritom je bilo potrebno realnu i irealnu arhitekturu spojiti tako, da dogradnja, a još više nadgradnja stvarne arhitekture nestvarnom, ne poremeti u promatračevim očima statiku prostora u kojega ulazi.

Stoga su umjetnici sustavno skupljali skice i nacrte za različita rješenja svodnih i stropnih konstrukcija, a san je svakoga baroknoga iluzionističkoga slikara bila najpoznatija suvremena knjiga o toj problematici: Perspectiva pictorum et architectorum (I.-II., Rim 1693. i 1700). Njezin je autor Andrea Pozzo, svakako najsnažniji teoretičar i praktičar arhitekturnoga iluzionizma kojega je razradio do savršenosti. Pozzova su se rješenja često prenosila doslovce, ili su se koristila samo njegova načela konstrukcije, prilagođena prostorima koji svojim dimenzijama zaostaju za velebnim objektima europskih središta i crkava, kakve je i on sam projektirao i oslikavao.

Umjetnici srednje Europe prihvaćali su njegova dostignuća, ali nisu unosili bitne novine u talijanske (prvenstveno Pozzove) domete iluzionističkoga oblikovanja prostora. O njihovoj je osobnosti ovisilo kako i s koliko uspjeha će ono, što su poneki u Italiji osobno naučili ili se s time posredno upoznali preraditi, učiniti prisnijim, drukčijim i prihvatljivijim u sredinama u kojima su djelovali. To potvrđuju njihova ostvarenja u kojima se prepoznaju osebujne stilske izvedenice s nekim drugdje nepostojećim i neponovljenim rješenjima.

Copyright © 2003.—2008. Janko Belaj & Marija Mirković, All Rights Reserved.