Czvet szveteh Ivana Krstitelja Rangera

Navigacija:

Informacije:

Izložbe:

Galerije:

Rangerovo iluzionističko zidno slikarstvo

Ivan Krstitelj Ranger (Lepoglava)

Lepoglava, slavoluk na ulazu u svetište, 1742.

Ivan Krstitelj Ranger (Belec)

Belec, zidna slika u kapeli sv. Stjepana, 1740.-1742.

Ivan Krstitelj Ranger (Belec)

Belec, zidna slika u kapeli Sv. krunice, 1740.-1742.

Ivan Krstitelj Ranger (Olimje)

Olimje, slavoluk pred svetištem, s portretima Marijinih roditelja, 1740.

Ivan Krstitelj Ranger (Olimje)

Olimje, slavoluk pred kapelom sv. Franje Ksaverskoga,1740.

Ivan Krstitelj Ranger (Prga Lepoglavska)

Purga Lepoglavska, zidni oslik, 1750.

Iluzionističko slikarstvo srednje Europe nastajalo je zaslugom umjetnika koji su u svojim umjetničkim ostvarenjima sažimali dotadanje rezultate bavarskoga i talijanskoga slikarstva (podjednako Rima, Venecije i Napulja) u zanimljivu baroknu izvedenicu. U njoj je na osebujan način naglašeno stremljenje u visinu do kupola i rastvorenih svodova, obrubljenih sve rjeđe stvarnom ili iluzionističkom arhitekturom, a sve češće razigranim i oslikanim rokajima u štuku. Produljenje, a još manje proširenje ionako prostranih crkvenih brodova, nije im bilo potrebno. Težnja umjetnika usmjerena je povišenju stvarnoga prostora prema onome imaginarnom i otvaranju pogleda prema Nebesima. Put do jezgre likovnoga programa u kupoli ili u nadsvođenom svetištu vodi u načelu kroz crkveni brod s oslikanim svodom koji je već od ulaza privlačio pozornost promatrača, da bi svojim sadržajem naviještao još uzvišenije sadržaje i sfere koje ovaj tek postupno otkriva idući prema oltaru.

Ranger je prije dolaska u Hrvatsku upoznao to osebujno prožimanje svih dostupnih likovnih odrednica svojega zavičaja. No po dolasku u Hrvatsku susreo se s bitno drukčijom situacijom. Njegova spretnost u oblikovanju zahtjevnih svodova (predstavljena na izložbi godine 2003.) nije se mogla uspješno sprovesti bez posebne intervencije na zidovima crkava, kapela i polusakralnih prostorija. Zidno slikarstvo, naime, u Rangerovu opusu ima važniju ulogu nego u djelima njegovih suvremenika u bogatijim i od Turaka pošteđenim dijelovima srednje Europe. Ondje se nad razvedenom arhitekturom velikih baroknih crkava, čiji su zidovi bogato urešeni raznolikom arhitektonskom plastikom, sva pozornost stvaralaca (kao i naručitelja i promatrača) usmjeravala na svodove, dok je slikarska obrada ionako prenapunjenih zidova bila sekundarna. Za razliku od njih, Ranger u Hrvatskoj zatiče tek funkcijom uvjetovanu i umjereno razvedenu arhitektonsku plastiku u crkvama bijelo oličenih (ponegdje još gotičkih) zidova, bez mramora i s izuzetno malo štukature. To je od umjetnika, željna uspjeha, zahtijevalo cjelovitiji pristup. On je morao za svoje slikane ili oslikane arhitrave na kojima će počivati kupole ili njihovi rastvoreni dijelovi, dočarati na bjelini glatkih ili oltarnim nišama skromno razvedenih zidova svu mramornu arhitekturu srednje Europe obogaćenu pilastrima, lezenama i polustupovima, a nerijetko je doslikavao i oltare kojih nije bilo. Cjelovita koncepcija oslikanih prostorija koje on često proširuje, pa čak i produbljuje, ne bi li prizemne dimenzije uskladio s iluzionističkom nadgradnjom, ukazuje na njegovo nesporno autorstvo, bez obzira na pretpostavljenu suradnju povremenih, pa i stalnih pomoćnika.

Kontinuitet u oblikovanju slavolučne arhitekture, mramorizacija gotičkih polustupova i povišenje prostora uz pomoć prikladno obrađenih pilastara i vješto uklopljenih balkona koji omogućuju skošen pogled u dubinu uzdignutih dočaranih sporednih galerija, pokazuju od objekta do objekta sve razrađeniji, ali izrazito autorski pristup sve iskusnijega slikara koji se dobro snalazi unutar hrvatske nenametljive, a ipak suvremene i kvalitetene arhitekture.

Budući da se Ranger u Hrvatskoj vezao uz Hrvatske pavline i stekao stalno boravište u Lepoglavi, on je kao slikar, odnosno njihov brat laik i umjetnik, najveći dio svojega opusa ostvario u njihovim crkvama. A to su ponajprije dvije velike gotičke građevine s dugačkim korom — središnja pavlinska crkva u Lepoglavi i slično oblikovana samostanska crkva Majke Božje Remetske u Remetama, a ovamo se može, zbog svoje veličine, pridodati i crkva sv. Marije uza samostan u slovenskome Olimju, isprva burgu kojega su hrvatski pavlini dobili za samostan godine 1663. od Ivana Zakmardyja, protonotara hrvatskoga kraljevstva i pavlinskoga dobročinitelja i uza nj izgradili 1665.-1675. samostansku crkvu. Ostale su crkve i kapele, u kojima je Ranger radio, uglavnom barokizirane starije građevine, poput Belca i Štrigove, ali njihova je zrelobarokna arhitektura prekrila sve ranije građevne slojeve. Jedina je barokna novogradnja kapela sv. Jurja u Purgi Lepoglavskoj, a njezin oslik možemo doista smatrati vrhuncem Rangerova iluzionizma.

Ovome treba dodati i Rangerov rad u pavlinskim i franjevačkim polusakralnim prostorijama (samostanske blagovaonice u Lepoglavi i ljekarne u Lepoglavi i Varaždinu; od toga je danas vidljiv samo oslik potonje). O ostalim slikarijama postoji za sada samo arhivska dokumentacija, a za neke i starija fotografska dokumentacija, pa se može pretpostaviti da se njihovi ostaci ponegdje nalaze ispod naknadnih naliča (što potvrđuje i nedavno otkrivanje oslika u prostorijama negdanje lepoglavske ljekarne).

U svima trima starijim redovničkim crkvama Ranger je oslikao prostrana svetišta, a u Remetama vjerojatno i Marijinu kapelu koja je nakon potresa god. 1880. srušena pa je sačuvan samo stariji i nepouzdani opis njezinih fresaka. Remetska je crkva ujedno jedina pavlinska crkva za koju je vizitator u 19. stoljeću posvjedočio da je bila cijela oslikana, ali tragovi na zidovima broda, nedosljedno restaurirani oko god. 1938., ne omogućuju sigurniju atribuciju. Ranger je i u malim objektima, poput kapelica sv. Ivana na Gorici nad Lepoglavom i Sv. Marije nad Kamenicom, oslikao samo svetišta, a u varaždinskoj franjevačkoj crkvi samo jednu kapelu. Zasad je i u Donjoj Voći potvrđeno njegovo autorstvo samo u kapeli Blažene Djevice Marije. Došao je do punoga izražaja tek u Belcu i u Purgi Lepoglavskoj, gdje je svojim kistom mogao obuhvatiti sveukupni prostor, oslikavši u Belcu i sakristiju.

Premda su cijele oslikane crkve u njegovu opusu rijetkost, zidovi crkvenih svetišta (uglavnom znatnih dimenzija) bili su, kao i spomenuta zavjetna Marijina crkva u Belcu i kapela sv. Jurja u Purgi Lepoglavskoj, oslikani po cijeloj visini, jer je samo tako dobio dostojno i vizualno dovoljno čvrsto podnožje za svoje dočarane kupole ili pak razmak do otvorenih Nebesa. Pritom se poslužio uobičajenom baroknom zidnom dekoracijom srednje Europe. Mramornu zidnu oplatu s raznobojnim ukladama vješto je zamijenio mramoriziranjem zidova u crvenoljubičastim, modrim i zelenkastim tonovima, dodavajući, po potrebi, naslikane mramorne ili alabastrene okvire za isto tako naslikane figuralne reljefe (kojima je tumačio glavni likovni motiv), urešene anđeoskim glavicama, puttima ili ovećim kipovima anđela. Te glatke plohe s iluzijom mramora, na kojima se prelamala zamišljena svjetlost, prekidao je — u srednjoj Europi čestima, a njemu veoma svrsishodnim — užljebljenim pilastrima, s jednostavnim bazama i podjednako oblikovanim, ali uvijek pozlaćenim kapitelima. Rasporedom pilastara unosio je u prizemni pojas potreban ritam, njihovom kontrastnom bojom u odnosu na podlogu zida isticao je potrebnu nosivost konstrukcije, a njihovim užljebljenjem — s naglašenom igrom svjetla i sjene — stvorio je u tim prostorima iluziju neophodne visine. Srodnim naslikanim pilastrima u igri glatkih i užljebljenih površina, pred koje je postavljao mramorne stupove, opremao je i neke svoje iluzionistički slikane oltare nad jednostavnim, također kistom obrađenim menzama u stvarnim oltarnim nišama.

Ranger se nije zadovoljavao samo usklađivanjem stvarne i imaginarne arhitekture, već je uspješno objedinio sadržaje zidnih slika i onih na svodu, poštujući i ističući ikonografski ključ za razumijevanje cijeloga programa koji se u iluzionističkom slikarstvu redovito nalazi na tjemenu svoda. Profinjenost tih veza bila je sve dorađenija u njegovim zrelim godinama, ali pri tome i višestruko začahurena. Njegova vještina skladanja programa, oslonjena o dobro poznavanje teoloških tekstova, omogućavala mu je da svojim djelima istodobno zadovolji različite kategorije promatrača — od onih kojima je dostajao barokni „strip“ lijepih i pobožnih motiva, pa sve do onih koji su se, uz pomoć (u Rangera rijetkih) biblijskih i inih navoda ili bez njih, probijali kroz njegove ikonološke zagonetke.

Ipak, treba upozoriti na još jednu Rangerovu osobitost. Već je uočeno da njegovo svodno slikarstvo ima relativno malen broj likova, a nedostaje i njihovo prenaglašeno obrušavanje iz zadanih arhitektonskih okvira. To bi na relativno niskim svodovima oslikanih crkava i kapela samo smetalo. On je također, kod unošenja figuralnih motiva na oslikane zidove, pomno određivao njihove proporcije. Sitnije motive smještao je na reljefe ili u okvire kao plastike i slike, no ključne teme, dimenzijama usklađene s iluzionističkom arhitekturom, slikao je na istoj (ili neznatno podignutoj) razini s promatračem u približno prirodnim veličinama, a likove okretao prema promatraču te ga tako uvlačio i u imaginarni prostor i u prikazano zbivanje.

Ta scenografska prikazanja njegovih velikih zidnih kompozicija (protegnuta duž dva-tri jarma dugih gotičkih svetišta) kao da se nadovezuju na gotičke korijene kompozicija kakve su se znale nekoć nalaziti na tim istim zidovima. Takav odjek gotike u Rangerovu baroku osjeća se najbolje u svetištu lepoglavske crkve, gdje je nad zidnim kompozicijama, poštujući gotičko mrežište svoda, barokno Marijino krunjenje okružio baroknim arkanđelima, i to u skladu s gotičkom shemom obrade svoda, a da pritom ipak sve sadržajno prikazuje barokna Nebesa.

U apsidama malih kapela figuralni se motivi vežu uz raznoliko oblikovane iluzionističke oltare. Tu se, po potrebi, nalazi i pokoji medaljon, oltarna slika i naslikani kipovi kao nužne dopune koje nikada nisu nasumce odabrane, već je svaki od tih elemenata promišljeni dio teološki opravdana programa.

Ranger je, osim toga, veoma vješt u gotovo neprekinutim asocijativnim lancima u kojima će udubljeni čitač (dakle ne samo promatrač naslikanih dekoracija, nego i prepoznavatelj izloženoga), razriješivši jednu zagonetku, naići na novo pitanje koje traži odgovor.

Može se uočiti kako je tijekom svojega kontinuiranoga stvaralaštva, uz oslobađanje od stege nametnute po naručiteljima, izoštrio osebujno misaono bogatstvo, svakako, u bliskim vezama s pavlinskim teolozima, a posebice s piscem Hilarionom Gašparottijem.

Copyright © 2003.—2008. Janko Belaj & Marija Mirković, All Rights Reserved.